Članice PD Željezničar Gospić svladale u jednom danu 50 kilometara Velebita od Zavižana do Baških Oštarija
Objavljeno: 17/06/2021
GOSPIĆ- Premužićeva staza po mnogima najljepša planinarska staza s prekrasnim vidicima kako na Ličku tako i na primorsku stranu ujedno je staza koja je postala izazov za tri odvažne i hrabre dame, članice PD Željezničar Gospić, a to su Vesna Ladan, Marija Pađen i Tomislava Maras.
Ove tri dame mnogo su puta hodale istom stazom i usput osvajale najviše i najljepše vrhove Velebita ili je pak Velebit osvojio njih. Ovaj put odlučile su pokušati prijeći je u jednom danu i naravno u tome su uspjele. Put na ispit osobne izdržljivosti kako fizičke tako i psihičke započeo je alarmom u 2 sata iza ponoći. Dobro jutro cure, 2 sata su! Tomislava jede bananu, Vesna pije kavu, a Marija gura u ruksak još koju bočicu vode, ostalo je tu još nekoliko sitnica za spremiti, zatvoriti ruksake i u 3 sata iz Gospića kreću put Zavižana. Svakom planinaru je želja dočekati zoru na Zavižanu, a upravo takvu zoru dočekale i doživjele su naše planinarke vožnjom i dolaskom podno planinarskog doma Zavižan, a tu ih je dočekalo i hladno velebitsko jutro s jakom burom. Sve je u redu, bura je očistila oblake pa je zora i pogled na Velebit, otoke i more još ljepši. Poprilično teške ruksake svaka je stavila na svoja leđa i upravo tada započela je njihova do sada najveća životna planinarska avantura na surovoj i nepredvidivoj ali najljepšoj planini – Velebit!
Iako su njihove noge još uvijek teške i umorne ali su im srca ispunjena ukratko su s nama podijelile svoje dojmove.
„Pet je sati, krećemo od doma na Zavižanu i za 15-ak minuta nalazimo se na početku planinarske Premužićeve staze. Ubrzo su se pojavile prve zrake sunca te nam jakne, kape i rukavice više nisu bile potrebne. Samim izlaskom sunca pogledi su postali sve ljepši, a vidici sve širi. Planinarski putokaz nam određuje vrijeme hodanja do Alana u trajanju od 6 sati. Odvažno koračamo i prolazimo kroz najljepše dijelove NP Sjevernog Velebita, podnožje Hajdučkih i Rožanskih kukova i divimo se ljepoti i moći prirode koja je uistinu neopisiva riječima. Nakon samo 2 sata hoda uz pauzu i doručak koji je bio prema protokolu u 7 sati dolazimo do Rossijeve kolibe. U trenutku opazimo da tu nismo same te upoznajemo planinara koji je prespavao u kolibi. S njim razmjenjujemo nekoliko važnih i bitnih informacija, fotografiramo se i nastavljamo stazom prema Alanu. Ovo se čini zanimljivo, ne trčimo, hodamo, usput uživamo u pogledima i prizorima koji na mjestima već dosežu i do Jadranskih otoka, zaista impresivno i to nam daje snagu i motivaciju za nastavak naše planinarske avanture. Na Alan stižemo u 9 sati što je 2 sata manje od predviđenog vremena i u tom trenutku postajemo neopisivo sretne jer je to zaista bilo neočekivano vrijeme dolaska. Nakon prve i duže pauze na Alanu u razgovoru s domarom koji nas ohrabruje da ćemo predviđeni put do Baških Oštarija od 12 sata hoda uspjeti proći za 10 sati hoda nastavljamo stazom prema PS Ograđenica, zatim Skorpovcu u iščekivanju da ćemo na Baške Oštarije stići prije prvog mraka. Ne, nije ovo bila nikakva utrka, žurbe nema, jedini cilj nam je da nam naglavne baterije ne budu potrebne, a kako vrijeme i kilometri odmiču svjesne smo da ćemo najljepši zalazak sunca dočekati na Baškim Oštarijama kako je i planirano. Želja u nama za proći ostatak staze bila je puno veća od težine naših ruksaka od kojih je svaki sadržavao nešto hrane, 8 litara tekućine, odjeću i naravno, osnovnu planinarsku opremu. Avanturu nastavljamo hodajući kroz velebitska prostranstva, razne velebitske livade i šume, otvorene vidike prema moru i otocima i upravo je to ono što nas je najviše motiviralo i što bi svaki planinar želio doživjeti i proći.“
Za kraj kažu bilo je tu svega, trajao je taj prekrasan dan, ali trajala je i dužina staze. Bilo je tu smijeha, bilo je raznih priča i razgovora, ali bilo je i potpune tišine kada je svaka u svojim mislima ponosno koračala Velebitom. Nakon 50 kilometara i 14 sati planinarenja umorne, teških nogu ali punog srca i nasmijanih lica svoju planinarsku avanturu završavaju na Baškim Oštarijama puno prije planiranog vremena propisanog na planinarskim putokazima. Ovaj veliki pothvat zasluženo nazdravljaju uz hladno Velebitsko pivo.
V.L. /M.P.
