Ličani su pitomi i vrijedni ljudi koji vole pjesmu i veselje

Objavljeno: 13/12/2016

Gospićko-senjska biskupija, ustoličena prije 16 godina, od 25.svibnja ima novoga biskupa, Zdenka Križića. O tome kako mu se sviđaju Lika i Ličani, kako je biti biskup u Lici, u kakvome je stanju živa Crkva, kao i Crkva kao mjesto okupljanja vjernika , te naravno o nadolazećem Blagdanu Božića, razgovarali smo s biskupom Križićem u ovo predblagdansko vrijeme. Zanimljivo, prije nekoliko dana biskup Križić u jednoj od svojih župa, Kaluđerovcu, na blagdan Svetoga Nikole, propovijedao je kako taj veliki katolički svetac i biskup nije, u neku ruku, želio biti biskup, čini se to se ponovilo i s našim biskupom Zdenkom Križićem

GOSPIĆ- Na Božić će biti točno 7 mjeseci da ste zaređeni za biskupa gospićko-senjskog. Molim Vas za jedan osvrt na tih 7 mjeseci. Kako se osjećate? Kako ste prihvaćeni? Koliko ste zadovoljni s crkvom u Lici, a tu mislim i na svećenstvo,ali i na crkve kao građevine? Dosta crkvi se obnavlja ili gradi iz temelja, kako ste s tim zadovoljni i hoće li se još graditi?

BISKUP KRIŽIĆ: Prihvatio sam ovu službu iz poslušnosti Crkvi i Svetom Ocu iako sam se opirao koliko sam mogao i smio. S ovom službom sam morao posve promijeniti svoj dosadašnji stil života i započeti, za mene, posve nešto novo. Osim toga nisam poznavao biskupiju, ni svećenike Biskupije niti narod ovog podneblja. Sve to me je opteretilo i unijelo u mene ne malu dozu straha. Nakon početnih poteškoća sada mogu reći da sam bolje nego što sam se mogao nadati. Osjećam se dobro prihvaćenim i od svećenika i od naroda. Sa svećenicima sam vrlo zadovoljan, i dojam mi je bolji nego što sam očekivao. Istina, ima i poteškoća jer su i svećenici samo ljudi, ali mogu s njima otvoreno razgovarati o svemu, a ogroman dio njih sam vidio iznimno velikodušnim i spremnim podmetnuti leđa gdje god treba. Najveći mi je problem nedovoljan broj svećenika tako da sam prisiljen tražiti i od bolesnih svećenika i od onih poodmakle dobi da nastave svoje pastoralno djelovanje jer nemamo zamjene. Sa narodom sam također iznimno zadovoljan. To je pretežno fin, pitom i dobroćudan narod, narod koji je puno propatio, ali ga patnja nije slomila nego ojačala. Primijetio sam da taj narod voli Crkvu, voli i svećenike, da je jako svjestan svoje nacionalne pripadnosti, ali im nedostaje više angažiranosti s obzirom na vjerničku i sakramentalnu praksu. Ovdje bih volio veći pomak na bolje, jer bez jačeg iskustva Boga vjera će se živjeti više kao običaj i tradicija, a ne osobno duboko uvjerenje. Što se tiče crkvi, kao građevina, mi svi znamo što se dogodilo crkvama za vrijeme Domovinskog rata. Dokle god su agresori stigli sa svojim oružjem tu ni jedna crkva nije „preživjela“. Bilo je potrebno sve iz temelja ponovno graditi. Osim toga, u našu Biskupiju je došlo dosta prognanika, puno naših ljudi, Hrvata, katolika iz Bosne. Mnogi od njih su se doselili u krajeve u kojima su katoličke crkve porušene za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, ili još za turskih vremena. I za njih je trebalo i još uvijek treba izgraditi nekakav adekvatan prostor za liturgijska slavlja te vjeronaučne i druge sastanke. Ti ljudi me još uvijek pitaju hoće li oni dobiti neku svoju crkvicu. Prostori u kojima sada imaju susrete, općine traže da im se vrati jer su im potrebni, a istini za volju nisu niti prikladni kao sakralni prostor. Morat ćemo u tom vidu nešto napraviti. Osim toga imamo sve više starijih i bolesnih svećenika, a nemamo nikakav dom za njih. I na to moramo misliti i čim prije realizirati. Nemoguće je sve odjednom, nego idemo korak po korak. Mi nismo neka stara biskupija koja ima sve potrebne strukture od prije puno desetljeća i stoljeća. Mi smo još uvijek na početku i mnoge stvari će biti još određeno vrijeme na čekanju.

Po svojoj „službi“ često ste na društvenim događajima. Kakvi Vam se čine Ličani kao narod? Tu mislim i kulturološki i društveni i na svaki drugi način?

BISKUP KRIŽIĆ: Nešto sam u tom smislu odgovorio i u prethodnom pitanju. Ali želim biti još konkretniji. Ličane prije nisam poznavao, ali sam o njima slušao i čitao. Tako je za mene Ličanin bio simbol junaštva, ratništva, borbenosti, jer su o ličkim hajducima ispjevane mnoge pjesme. Iz svega toga se lako dobije dojam da su Ličani jaki, tvrdi pa i grubi ljudi. Iako ovakvih ima svagdje pa sigurno i u Lici, ali ja sam sada izbliza upoznao Ličane posve drugačije: kao pitome ljude, vrijedne i radine, ljude koji vole pjesmu i slavlje, koji u sebi imaju puno finoće i blagosti, i zbilja sam se svagdje osjećao ugodno u njihovu društvu. Istina je da su tvrdi i ratoborni kada je u pitanju nepravda i nepoštenje, kada je u pitanju obrana njihova hrvatskog identiteta i ponosa, ali takvi i trebaju biti pa možda još i žešći jer tu ne mogu pretjerati.

Kakva je suradnja Crkve u Gospiću i Lici s ostalim društvenim institucijama?

BISKUP KRIŽIĆ: Sa predstavnicima mnogih institucija ovdje u Gospiću sam imao prigodne susrete i oni su uvijek na mene ostavili fin i pozitivan dojam. Osjećam da ne bi trebalo biti nikakvih poteškoća u našoj suradnji. Istina, sa nekim od najodgovornijih političkih djelatnika Grada i Županije nisam imao nekih sadržajnijih osobnih susreta, ali ne zato što nisu htjeli oni ili ja, nego zato što nam je ovo vrijeme svima bilo vrlo intenzivno. Ja sam bio jako zauzet na planu Biskupije da bih u što kraćem vremenu što više upoznao; a znamo kakvo je bilo ovo vrijeme s obzirom na politička zbivanja u zemlji: u kratko vrijeme se išlo dva puta na izbore, te su oni morali tu biti jako angažirani, pa je vremena nedostajalo. Nadam se dobroj suradnji na svim razinama bilo našeg Grada bilo Županije.

Ima li uplitanja politike u život Crkve i obrnuto?

BISKUP KRIŽIĆ: Da li ima uplitanja, to često puta ovisi kako netko nešto percipira, i što za koga znači „uplitanje“. Ja govorim samo za svoju Biskupiju. Nisam imao nikakvih problema u smislu da bi se političari uplitali u život Crkve u nekom negativnom smislu. Ako su ti političari vjernici onda se imaju pravo „uplitati“ u život Crkve jer Crkva je i njihova. A što se tiče „uplitanja“ Crkve u politiku tu se često puta pretjeruje sa optužbama na račun Crkve. Ako riječ „politika“ u svom izvornom značenju označava brigu za građane, onda se tu ne može pretjerivati. Brige za građane, mislim na iskrenu brigu, nažalost, može samo nedostajati. Ali kod nas se često (ne mislim na našu Županiju) svaka kritika crkvenih ljudi, s obzirom na neka društvena događanja, osuđuje kao miješanje u politiku. Crkva ima pravo i dužnost da iznosi svoja moralna načela i svoj socijalni nauk, a da li će se nešto od toga uvažiti, to narod treba odlučivati, i nitko nema pravo narodu nešto nametati. Svatko, kada su u pitanju neke važne odluke, treba ponuditi svoje ideje i argumente i u tome ne vidim nikakvo zlo. Mi ćemo lako vidjeti u praksi kako, kada se stav Crkve poklapa sa stavom neke političke stranke, te stranke nikada neće optužiti Crkvu da se miješa u politiku, nego samo onda kada je stav drugačiji. Često je Crkva bila optuživana da „šuti“ s obzirom na neke probleme u društvu, a onda opet kada progovori o sličnim problemima ti isti je optužuju da se miješa u politiku. Kritički osvrt mora postojati, određeni korektiv mora biti, ali je važno da kritika bude dobronamjerna, da je u smjeru općeg dobra i utemeljena na istini. Na taj način će Crkva samo pomoći „politici“ i „politika“ Crkvi.

Pomalo ulazimo u Božićno vrijeme. Koje su osnovne poruke koje bi nam Vi uputili uz blagdan Božića?

BISKUP KRIŽIĆ: Božić je Božji dar i Božji osmijeh čovječanstvu. Bog je sišao među ljude da bude „Emanuel“ – „s nama Bog“, da se čovjek nikada ne osjeća sam i bespomoćan. Božić je istovremeno i Božji poziv čovjeku da hodi s Bogom da bi mogao i znao biti „čovjek s drugim ljudima“. Bog je postao čovjekom da bi nas približio čovjeku. Nažalost, danas imamo puno ljudi kojima nitko nije blizu, koji osjećaju da ih se doživljava samo kao teret kojega bi se trebalo riješiti. Božić je stoga i utjelovljeni ukor svima nama što dopuštamo da se mnoga naša braća i sestre tako osjećaju. Božić nam neće donijeti nikakve nutarnje punine radosti i mira ako svatko od nas nije učinio nešto, odnosno nije podario zrno radosti našoj braći i sestrama koji trpe. Božić nas opominje da ne smijemo dopustiti da neka naša braća i sestre trpe glad kruha, dobrote, osmjeha, lijepe riječi i blizine ljudi, a mi se možda „mučimo“ sa pretjeranom probavom, rasipništvom i noćnim provodima. To bi bilo svetogrđe Božića. Trebamo se radovati i veseliti, pa i stol neka bude obilatiji, ali ne smijemo zaboraviti one koji trpe, a mogli bismo im malo olakšati patnje. Poruka Neba ljudima prigodom Isusova rođenja je bila: „Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod“. Neka ova poruka Neba postane iskustvom svakog našeg vjernika danas.

Kako gledate na opći konzumerizam u narodu, pa ono pravo iskonsko značenje Božića pada u drugi plan pred darovima, nakitima, ićem i pićem?

BISKUP KRIŽIĆ: Nažalost, svijest o onome što je Božić i koje je njegovo značenje u životu kršćana našeg vremena, je više nego nedostatno. Duhovno značenje Božića je postalo presiromašno. Od tog blagdana se stvaraju različite parade, ali se potiskuje njegova bitna poruka. Umjesto svijesti da nas taj blagdan na poseban način poziva na meditaciju i adoraciju, sve se koncentriralo na neke vanjske elemente koji trebaju nadoknaditi ono bitno. Ovakav Božić sve manje doprinosi duhovnoj preobrazbi mnogih vjernika ili jačem osobnom susretu s Bogom koji nam dolazi u susret. Događaj koji se zbio u jednostavnosti i skromnosti postao je, nažalost, kod mnogih samo sinonim raskoši, obilja i izvanjskog spektakla, često puta bez ikakva ukusa. Nekada se za Božić pripremalo posebnijom molitvom u obiteljima i češćim pohodima crkvi, a napose je bila intenzivna priprema u Došašću i devetnici pred Božić. Danas je takvog pripremanja sve manje, ili je posve zamijenjeno sa pripremanjem koje se zove trgovina, kupovina, biznis,…, a to počinje puno prije devetnice ili čak Došašća. Slušamo puno više o „kupovnoj groznici“ nego duhovnom značenju Božića. Kada promatramo prvu proslavu Isusova rođenja – a ona bi nam trebala biti uzor – lako ćemo zamijetiti da se odvijala prvenstveno u meditaciji, šutnji, jednostavnosti, zahvaljivanju i slavljenju Boga. Dakako, nismo protiv bogatijeg blagdanskog stola, poklona i pjesme, ali ono drugo ne bi smjelo izostati. I na kraju svim vašim čitateljima, svim dragim ljudima lijepe Like želim čestit Božić i u svemu blagoslovljenu Novu 2017. godinu.

Milan Tomašević