Istinski pronositelji i ponos Gospića

Objavljeno: 22/11/2016

U nedjelju, 27.studenoga u Crikvenici se trči Adria Advent maraton. Specifična je to i prekrasna trka koja prolazi uz more, i gledateljima i trkačima znači puno. Na ovu trku će i trkači iz Gospića, članovi Atletskog kluba Velebit koji uz puno odricanja,uglavnom volonterski i o svome trošku trče diljem zemlje. Hoće li netko iz nadležnih struktura shvatiti koliko ovi ljudi vrijedno rade za promicanje našega grada i za zdraviji život mladih Gospićana

GOSPIĆ- Trčanje, poseban adrenalin, osjećaj nenadmašivog zadovoljstva kad se uđe u cilj – slažu se svi koji su zaraženi virusom trčanja i osjećajem koji ih tjera da uvijek i još malo pomaknu granice s mjesta na kojemu su bili dan ranije. Plitvički maraton – neizostavna destinacija svakog trkača, što zbog raznolikosti trkačke staze, što zbog krajolika koji hrani oči i dušu svakog trkača. Osim toga, Plitvički maraton poveznica je među pet izdržljivih Ličana, naših sugrađana, članova malog , ali vrijednog Atletskog kluba Velebit 2001. – jer upravo je Plitvički maraton ili polumaraton bio njihov prvi ozbiljniji izazov otkad su počeli trčati.

Mariji Pađen, Mili Županu, Mili Vukeliću, Josipu Milinkoviću i Josi Hećimoviću – trčanje je zajednički nazivnik i velika ljubav u životu.

Marija je najmlađa članica kluba i jedina žena. Trčati je, priča nam, počela kao i većina, iz vrlo jednostavnog razloga. „Radilo se o gubitku kilograma. S prijateljicama sam počela na stadionu. Ubrzo sam uvidjela da sam izdržljiva i da mi taj ritam i fizička aktivnost odgovaraju i nastavila sam. U onom prijelomnom trenutku kada su prijateljice odustale, ja sam jednostavno nastavila dalje i vrlo brzo sam se skroz navukla“ – kaže Marija i dodaje kako joj je trčanje u potpunosti promijenilo život. „Sve nezdrave navike, poput pušenja, otpale su i sada sam puno sretnija, a osjećam se zdravija i to me tjera dalje.“

U zdravu tijelu zdrav duh trčanjem i biciklizmom održava i Mile Vukelić, također maratonac koji je trčati počeo u kasnim 50-im godinama. Kao djelatnoj vojnoj osobi „lampica se upalila“ kada je jedva ispunio normu na vojnoj provjeri od 1300 m. Tada je imao preko 100 kg. Nakon samo godinu dana istrčao je Plitvički maraton. “Svaki drugi dan trčim, čim preskočim trening već me „tabani svrbe“- smije se Vukelić . Onda, kada trčanjem „počeše tabane“ sjedne na bicikl i prođe gotovo svaki pedalj naše domovine, od Vukovara do Dubrovnika.

I Mili Županu – Mići život je ljepši otkad trči ličkim puteljcima i stazama. Ističe kako nema nekih zavidnih rezultata, ali je uvijek u blizini kluba i na utrkama. Cijeli život, kaže Mića, vezan je za sport, kako za nogomet, tako i za trčanje. Važno je sudjelovati, njegov je moto, i pokušati što dulje ostati u dobroj formi.

Josipa Milinkovića često ćete vidjeti kako trči Kanižom, Žabicom, Jasikovcem… Ljubav je to još od davne 1994.godine kada je s ratišta, na nagovor prijatelja, otišao na maraton u Sinj, i to u „starkama“! „Prijavio sam se za polumaraton, ali nisam istrčao. Moje starke, nisu izdržale i morao sam odustati nakon 10 km, ali sam odmah znao da će trčanje postati moj život“ – smije se Milinković i dodaje kako je već sutradan bio u Zagrebu, kupio tenisice i sve ostalo je povijest. A povijest kaže da je trčao Milinković u Izraelu u pustinji Engaddi, kraj Mrtvog mora na 400 m ispod nadmorske visine, pa sve do planine Mount Hermon, na granici Sirije i Libanona gdje je cilj bio na preko 2000m n/v. Trčao je i predivne maratone u Parizu i u Rimu, ali srcu su mu najdraže ličke staze.„Lika je zaista predivna. Kad nisam u šumi kao zaposlenik šumarije, trčim šumom i tada sam najsretniji“ – slaže se Joso Hećimović ipak najposebniji lički maratonac, a i šire jer trči praktički na rukama. Zbog operacije kuka koji je jednostavno propao, kako kaže iz tko zna kojeg razloga, razvio je vlastiti način trčanja – na štakama. Liječnici se ne mogu načuditi, a kolege trkači na utrkama ga bodre osmjesima i palčevima prema gore.

„Ništa me, ni gubitak suboraca ni ranjavanje u ratu, nije uništilo pa neće ni vlastiti ili umjetni kuk. Što je teže ja sam jači. Kad pomislim da više ne mogu kažem sam sebi – pa što ti je to još kilometar?! I tako završim utrku. Neopisiv je to osjećaj“ – kaže Hećimović koji je samo tri mjeseca nakon operacije kuka u veljači 2015. istrčao svoja prva tri kilometra, a od tada do danas na štakama je istrčao preko 20 cestovnih utrka. S kolegom Milinkovićem istrčao je ovogodišnji Ljubljanski Volkswagen Maraton. „Osim Ljubljanskog maratona, nedavno sam istrčao i 56 km dug ultramaraton od Šibenika do Knina u čast velikom Draženu Petroviću“ – smije se uvijek vedar i pozitivan Joso Hećimović koji nije dozvolio da ga 70% invaliditet odvoji od njegove velike ljubavi – trčanja.

Oni su ljudi koji pomiču vlastite granice, svakodnevno, dosljedno i uporno.Tako će biti i 27. studenog na Crikveničkom Adia Advent Maratonu kojega smo najavili na Lika Expressu. Još jedan uspjeh, još jedan ispit, još jedno zadovoljstvo, pozitivna emocija, ljudi. Motiva za trčanje je bezbroj, a u jednoj ih je rečenici vlastitim sloganom objedinio Josip Milinković: „Jedino ispravno stanje svijesti je pobuna, a jedino ispravno stanje tijela je pokret“. Njih pet svaki dan bune se protiv svih pošasti današnjeg vremena: depresije, apatije, nekretanja, debljine, nezdravog života i to s velikim osmjehom na licu. Neka ova priča bude poticaj svima na pobunu kao „jedino ispravno stanje svijesti“ i na kretanje kao „jedino ispravno stanje tijela“.

Ivana Kaleb Asić